Šta ako umjetna inteligencija postane dostupna samo onima koji je mogu platiti?

Bez autora

Nov 02 2026

Umjetna inteligencija ima potencijal da promijeni svijet. Ali postoji jedno pitanje o kojem, čini mi se, još uvijek ne razgovaramo dovoljno: razvija li se AI za potrebe čovječanstva ili se čovječanstvo pokušava prilagoditi poslovnim modelima onih koji kontroliraju AI?

Upravo ovom temom u autorskom tekstu bavi se Haris Karamović. Prenosimo ga u cjelosti.

Tehnologija napreduje, ali napredujemo li svi zajedno?

Vjerujem da je umjetna inteligencija jedan od najznačajnijih alata koje smo razvili. Već danas ubrzava procese, pojednostavljuje složene zadatke, otvara mogućnosti za razvoj novih proizvoda i omogućava pojedincima i kompanijama da postignu rezultate za koje su ranije bili potrebni mnogo veći resursi. Međutim, njen razvoj otvara i nekoliko pitanja koja nisu isključivo tehnološka. Prije svega, razvija li se svijet dovoljno brzo da može iskoristiti mogućnosti koje AI nudi? Razvoj tehnologije nikada nije bio ravnomjeran. Neke industrije napreduju izuzetno brzo, dok druge decenijama ostaju vezane za postojeće modele poslovanja, infrastrukturu i načine rada.

Sa umjetnom inteligencijom taj nesklad postaje još izraženiji.

Možemo razviti sistem koji je sposoban analizirati milione podataka, donositi preporuke ili upravljati složenim procesima. Ali ako nemamo odgovarajuće mašine, infrastrukturu, kvalitetne podatke i ljude koji mogu primijeniti te preporuke, koliko smo zapravo napredovali?

Inteligencija sama po sebi nije dovoljna. Potrebna nam je sposobnost da je pretvorimo u konkretne rezultate.

Ko posjeduje budućnost umjetne inteligencije?

Kroz historiju su veliki tehnološki izumi mijenjali čovječanstvo. Točak, motor, avion, električna energija i brojna druga dostignuća postepeno su postajala osnova za razvoj novih industrija i proizvoda.

Naravno, i tada su postojali patenti, vlasništvo, poslovni interesi i pokušaji kontrole tržišta. Ali širenjem znanja, konkurencijom i razvojem infrastrukture ove tehnologije postajale su sve dostupnije. Kod umjetne inteligencije pojavljuje se nešto drugačiji izazov. Danas se razvoj najnaprednijih AI sistema u značajnoj mjeri oslanja na kompanije koje kontroliraju ogromne računarske kapacitete, podatkovnu infrastrukturu, modele i kanale distribucije. A kompanije, sasvim razumljivo, imaju svoje investitore, troškove i potrebu za ostvarivanjem profita.

Tu nastaje pitanje koje smatram ključnim.

Koliko će budući razvoj AI-ja biti usmjeren na opću dobrobit čovječanstva, a koliko na maksimiziranje prihoda onih koji kontrolišu tehnologiju?

Ne smatram da je naplata AI usluga sama po sebi problem. Naprotiv, bez komercijalnog interesa i ulaganja teško je očekivati ovako intenzivan razvoj.

Problem nastaje ako poslovni model postane važniji od šire primjene tehnologije.

Ako pristup najnaprednijim sistemima, relevantnim podacima i potrebnoj infrastrukturi ostane koncentrisan u relativno malom broju kompanija, možemo doći u situaciju da brzina razvoja određenih oblasti zavisi od njihove komercijalne atraktivnosti. Drugim riječima, pitanje nije samo šta AI može razviti.

Pitanje je i šta će njegovi vlasnici i tržište biti spremni finansirati, omogućiti i učiniti dostupnim.

AI zna mnogo, ali ima li pristup znanju koje nam je najpotrebnije?

Uzmimo medicinu kao primjer. Zamislimo mogućnosti umjetne inteligencije u istraživanju različitih oblika raka, razvoju novih terapija ili rješavanju zdravstvenih problema koji već decenijama predstavljaju izazov. AI može analizirati ogromne skupove podataka, prepoznavati obrasce i pomagati istraživačima da dođu do hipoteza koje bi tradicionalnim metodama zahtijevale mnogo više vremena.

Ali postoji ograničenje.

Nisu svi relevantni podaci javno dostupni. Značajan dio istraživanja nalazi se unutar farmaceutskih kompanija, istraživačkih centara, bolnica i drugih institucija. Neki podaci zaštićeni su zbog privatnosti pacijenata, drugi poslovnim interesima, patentima ili regulatornim zahtjevima. Pored toga, čak ni pristup svim postojećim podacima ne bi automatski značio da AI može pronaći djelotvoran lijek. Potrebni su eksperimenti, klinička ispitivanja, validacija i razumijevanje bioloških procesa.

Ipak, osnovno pitanje ostaje.

Šta bi se dogodilo kada bismo imali znatno bolju međunarodnu saradnju, sigurnu razmjenu istraživačkih podataka i modele u kojima korist za čovječanstvo ima veću težinu prilikom određivanja razvojnih prioriteta? Možda bi upravo tu AI pokazao neke od svojih najvažnijih mogućnosti. U suprotnom postoji rizik da razvijamo sve sposobnije sisteme, dok značajan dio znanja potrebnog za rješavanje stvarnih problema ostaje fragmentiran ili nedostupan.

Može li AI zamijeniti stomatologa?

Ovo pitanje možda zvuči neobično, ali dobro pokazuje razliku između digitalne inteligencije i njene fizičke primjene. Zamislimo AI koji može analizirati stanje zuba, prepoznati problem, predložiti terapiju i isplanirati stomatološki zahvat. To je jedan nivo razvoja.

Potpuno je drugi nivo napraviti mašinu koja će, uz odgovarajući nadzor i sigurnosne mehanizme, moći samostalno popraviti zub, izvršiti intervenciju u usnoj šupljini ili ugraditi implantat.

Za to nam nije potreban samo napredan AI.

Potrebni su robotika, precizni senzori, pouzdani mehanički sistemi, medicinski materijali, sigurnosni standardi, klinička validacija i odgovarajući regulatorni okvir. Razvoj takvog sistema mogao bi zahtijevati godine, pa i decenije.

Isto važi za poljoprivredu, građevinarstvo, proizvodnju hrane, održavanje infrastrukture i brojne druge djelatnosti. AI može ponuditi optimalno rješenje, ali neko ili nešto mora to rješenje fizički realizovati. Zbog toga mislim da će u narednom periodu jedan od najvećih izazova biti upravo usklađivanje razvoja umjetne inteligencije sa razvojem tehnologija koje joj omogućavaju da djeluje u stvarnom svijetu.

Osam milijardi ljudi nije isto što i osam milijardi kupaca

Dolazimo do pitanja koje smatram izuzetno važnim iz poslovne perspektive.

Danas na Zemlji živi više od osam milijardi ljudi.

Ali koliko njih ima stvarnu mogućnost da koristi napredne AI usluge?

Koliko ljudi ima stabilan pristup internetu, kvalitetnom obrazovanju, odgovarajućoj infrastrukturi i dovoljno prihoda da može platiti takve usluge?

Čak i ako razvijemo izuzetno moćne AI sisteme, to ne znači da automatski imamo globalno tržište od osam milijardi korisnika.

Broj stanovnika nije jednak broju potencijalnih kupaca.

Ako želimo da AI postane univerzalna tehnologija, moramo razmišljati i o ekonomskim uslovima koji omogućavaju njegovu primjenu. Čovjek koji nema dovoljno hrane, osnovnu zdravstvenu zaštitu ili stabilan prihod neće nužno imati mogućnost, niti razlog, da plaća pretplatu za naprednu umjetnu inteligenciju.

Tu dolazimo do određene kontradikcije.

Razvijamo sisteme od kojih očekujemo ogromne prihode u budućnosti, a istovremeno možda nedovoljno ulažemo u stvaranje ekonomskih i infrastrukturnih preduslova koji bi omogućili široku upotrebu tih sistema. Možda bi jedan od najvažnijih zadataka umjetne inteligencije upravo trebao biti razvoj efikasnije proizvodnje hrane, smanjenje troškova energije, unapređenje zdravstvene zaštite i povećanje dostupnosti osnovnih usluga. Ne samo zato što su to društveno važni ciljevi nego i zato što predstavljaju osnovu dugoročno održivog ekonomskog razvoja. Ako AI doprinese stvaranju društva u kojem više ljudi ima pristup osnovnim resursima, obrazovanju i ekonomskim mogućnostima, tada će se proširiti i tržište za samu AI tehnologiju. To je, po mom mišljenju, mnogo održivija poslovna perspektiva od jednostavnog očekivanja da će sve veći broj ljudi plaćati sve veći broj AI pretplata.

Postoji li rizik od AI balona?

Mislim da postoji, ali ne nužno u smislu da će umjetna inteligencija nestati ili se pokazati beskorisnom. Naprotiv, vjerujem da će ostati trajni dio našeg tehnološkog razvoja.

Rizik vidim u mogućnosti da očekivanja od AI-ja rastu mnogo brže od sposobnosti tržišta i društva da te mogućnosti stvarno iskoriste. Ako ulaganja, procjene vrijednosti kompanija i očekivani prihodi budu zasnovani na pretpostavci gotovo neograničene primjene AI-ja, a stvarna primjena ostane ograničena ekonomskim, fizičkim i infrastrukturnim faktorima, prije ili kasnije doći će do korekcije.

To ne bi značilo da je AI pogrešna tehnologija. Značilo bi da smo možda pogrešno procijenili brzinu kojom ostatak svijeta može pratiti njen razvoj.

U poslovanju je upravo ta razlika izuzetno važna. Jedno je razviti proizvod sa impresivnim mogućnostima, a drugo stvoriti proizvod za koji postoji dovoljno veliko, platežno sposobno i održivo tržište.

Gdje kasnimo, a gdje možda nepotrebno žurimo?

Danas se mnogo govori o tome kako pojedinci i kompanije moraju što prije prihvatiti AI ili će zaostati za konkurencijom. U velikoj mjeri se slažem s tim.

Ignorisanje tehnologije koja može unaprijediti produktivnost, smanjiti troškove i otvoriti nove poslovne mogućnosti predstavlja ozbiljan strateški rizik. Ali mislim da moramo postaviti još jedno pitanje.

Gdje tačno kasnimo i u čemu pokušavamo biti prvi?

Da li kasnimo u primjeni tehnologije koja nam može pomoći već danas?

Ili pokušavamo biti prvi u razvoju i kupovini rješenja za koja naše tržište, infrastruktura ili poslovni procesi još nisu spremni? To su dvije potpuno različite stvari.

U nekim oblastima AI već danas donosi mjerljive koristi. U drugim njegov stvarni potencijal zavisi od budućeg razvoja industrije, regulatornog okvira, dostupnosti podataka i fizičkih tehnologija. Zbog toga ne vjerujem da postoji jedan univerzalan odgovor na pitanje koliko brzo treba usvajati AI. Potrebna nam je sposobnost da razlikujemo stvarnu poslovnu vrijednost od tehnoloških očekivanja.

Budućnost AI-ja ne zavisi samo od AI-ja

Na kraju, moje razmišljanje nije usmjereno protiv umjetne inteligencije. Naprotiv, smatram je izuzetnim alatom čije mogućnosti tek počinjemo razumijevati. Ali vjerujem i da njena budućnost ne zavisi samo od broja parametara, brzine procesiranja, kvaliteta modela ili količine kapitala uloženog u razvoj. Zavisit će od toga koliko uspješno budemo povezivali AI sa stvarnim potrebama ljudi. Od toga hoćemo li razviti mašine koje mogu proizvoditi više hrane uz manje resursa. Hoćemo li omogućiti dostupniju zdravstvenu zaštitu. Hoćemo li izgraditi infrastrukturu i obrazovne sisteme koji će većem broju ljudi omogućiti da koriste novu tehnologiju. I konačno, hoćemo li pronaći ravnotežu između legitimnog interesa kompanija da ostvaruju profit i šire koristi koju tehnologija može donijeti čovječanstvu.

Ne mislim da danas imamo sve odgovore.

Ali vjerujem da već sada trebamo postavljati prava pitanja. Jer možda najveći izazov budućnosti neće biti koliko inteligentnu mašinu možemo napraviti, nego koliko smo kao društvo spremni da tu inteligenciju iskoristimo. A ako želimo da AI jednog dana služi milijardama ljudi, moramo se pobrinuti da ti ljudi imaju osnovne uslove za život, rad i razvoj.

U suprotnom rizikujemo da izgradimo najnapredniju tehnologiju u historiji za svijet koji sebi ne može priuštiti da je koristi.

Ocenite tekst